Traganje za vlastitim bitkom

Među ostvarenjima hrvatskih književnih klasika za kojima posežu domaći filmski autori djela krugovaša, modernista i egzistencijalista Antuna Šoljana kotiraju dosta dobro, tijekom posljednjih tridesetak godina najbolje od svih. Dok je zanimanje za Krležin trajno potentan opus u tom razdoblju upadljivo smanjeno, a isto se može reći i za literarne ostavštine primjerice Ranka Marinkovića i Ivana Kozarca, Šoljan u tom pogledu stoji vrlo solidno, u usporedbi sa spomenutima i odlično. Tomu se ne treba čuditi, jer njegova lucidnim zapažanjima, oštroumnom (auto)ironijom, suptilnim humorom, promišljenim umetanjem društveno-kritičkih i socijalno-etičkih motiva te naglašenim humanizmom i angažiranošću obilježena duža ili kraća prozna djela tematikom i načinima njezine obrade skladno naliježu u aktualno i zapravo svako vrijeme, bez obzira na njegove dominantne idejne, ideološke, kulturne, kulturološke, svjetonazorske i političke trendove.

Bez obzira radilo se o romanu Luka, koji je uz scenarističku suradnju sama pisca 1992. adaptirao Tomislav Radić, o drami Starci koju je u TV-film 2001. pretočio Eduard Galić, o noveli Dugo i beskorisno ponoćno ćaskanje iz zbirke Deset kratkih priča za moju generaciju, koju je pod naslovom Duga ponoć 2004. također u obliku TV-filma i uz suradnju scenarista Mate Matišića prilagodio Miljenko Brlečić, ili pak o dvama filmovima različita metra Igora Bezinovića nadahnutima romanom Kratki izlet, Šoljanove prozne podloge u svima njima, unatoč slobodnijim pristupima i određenim izmjenama, zadržavaju prepoznatljiva obilježja.

Od gorko-slatkog humora i barem generalne empatije prema likovima, preko sklonosti blagoj erotici, frivolnijoj i nerijetko gotovo taktilnoj ugođajnosti i svrhovitim ekskursima u pretjerivanje i karikaturalnost, do britkih karakterno-psiholoških opservacija i elaboracija te manje ili više izražene kritike društva i društveno-političkog sustava, makar u kontekstu i kroz inteligentno posijane naznake u razigranim, šarmantnim, pjevnim, obično neobuzdano asocijativnim i slikovno razvedenim rečenicama obilježenima i razuzdanim igrama riječima. Pritom Šoljanova proza u filmskim i TV-prilagodbama ne prolazi uvijek podjednako sretno, pa je Luka opterećena idejnom tezičnošću, pojednostavnjenošću, arhaičnošću, anemičnošću i određenom naivnošću, Starci naglasak pretjerano i donekle eksploatacijski stavljaju na erotiku te stereotipno i karikaturalno predočenu dvojicu protagonista, Duga ponoć uz zadržavanje duha proznoga predloška zbivanja iz sredine 60-ih spretno prebacuje u vrijeme nakon Domovinskog rata, a vješto transponiranje i univerzaliziranje vremena radnje uz poštovanje ionako univerzalna duha proze obilježje je i aktualnog dugometražnog Bezinovićeva Kratkog izleta, u cjelini dosad najuspjelije adaptacije nekoga Šoljanova djela.

Alegorijski roman

U vrijeme premijernog objavljivanja u prvoj polovini 60-ih, roman Kratki izlet dočekan je kao izrazito modernističko ostvarenje, koje se odmicalo od onodobne poetike socijalnog (socijalističkog) realizma, a na temelju toga i detalja da je Šoljan prema vlastitim riječima tada zbog govora održana o pedesetoj godišnjici Matoševe smrti bio u određenoj mjeri politički nepodoban, apostrofiralo ga se kao suptilnu, ali jasnu političku alegoriju i alegorijsku kritiku vladajuće ideologije. Tomu je lako naći podlogu, jer priču o skupini površnih prijatelja i znanaca koji pod utjecajem osebujnoga samonametnuta vođe Roka kreću u potragu za jedinstvenim i navodno fascinantnim freskama koje krije drevni samostan Gradina smješten negdje u unutrašnjosti Istre, da bi se ubrzo pokazalo da Roko ne zna kamo ih vodi i da su se izgubili te da je cilj kako se čini nedohvatljiv i nestvaran, lako je interpretirati kao alegoriju o pogrešnom putu u socijalizam ondašnje Hrvatske i Jugoslavije.

No to je samo površna i prvoloptaška interpretacija, jer Šoljanova brojem stranica nevelika proza nudi iznimno bogatstvo značenjskih i konotativnih slojeva i smjerova, od introspektivnoga protagonistova poniranja u dubinu vlastite duše i smisao osobne egzistencije, preko povezivanja prošlosti i sadašnjosti, u duhovnom i metaforičkom smislu premošćivanja čitavih vjekova i zamalo čitave ljudske povijesti sublimirane u traganju pojedinca za vlastitim bitkom, koji se tako postupno pokazuje i kao bitak čovječanstva, potom religijskih konotacija ne samo na prvoj i očitoj razini želje za pronalaženjem freski nego i na duboko intimnoj razini koja se opredmećuje u završnom metaforičkom silaženju u utrobu zemlje pod samostanom, koja priželjkivano krije esenciju smisla i svrhe vlastita postojanja, a tako i smisla i svrhe postojanja čovjeka kao bića, što ostaje neispunjeno i pripovjedača/pojedinca vraća praktički na početak, do spomenutih i za semantičke razine djela realno efemernih onodobnih društveno-političkih konotacija najplastičnije oličenih u putokazu „ovdje skreni lijevo“, koji sve sudionike puta zamalo odvede u provaliju, a koji je upravo zbog toga sve do kasnijih izdanja romana u 90-ima bio izmijenjen u „ovdje skreni desno“.

Značenjsko bogatstvo

Šire političke konotacije romana u vremenu njegova nastanka mogu se detektirati već u liku Roka, uže karakterno-opservacijski intrigantno predočena kao osobe koja je križanac lutalice i pustolova, koju vodi znatiželja i ne drži mjesto, koja posjeduje dijelom infantilnu i nezrelu energiju neprekidna kretanja u traganju za novim i nepoznatim. Pripovjedač lik Roka (kao vođe) stalno ironizira i potkopava, od prenošenja navodnih tvrdnji drugih ljudi o njegovu čudaštvu i neprilagodljivosti, uz divljenje njegovim motivacijskim sposobnostima i beskrajnoj energiji, preko važnog detalja preživljavanja strijeljanja u Drugom svjetskom ratu, u kojem je on prikazan etički ambivalentnim i nepouzdanim, do stalnih sumnji u njegove sposobnosti predvodnika i “vizionara”.

Činjenica, pak, da u romanu skupina još mladih znanstvenika, a u filmu znanaca slučajno okupljenih na Motovun Film Festivalu, kreće u potragu za navodno senzacionalnim freskama, lako se interpretira kao potraga za izgubljenom, a za opstanak nasušno potrebnom duhovnošću, u onom vremenu u socijalističkom društvu koje nije priznavalo Boga, a u današnjem u društvu koje čine pojedinci primarno usmjereni na hedonizam i naglašeno egoistično udovoljavanje vlastitim hirovima.

Kad pojedinci iz skupine – u romanu Petar, Vladimir, Ivan i dvije mlade žene koje pripovjedač za današnje standarde rodnim klišejom i stereotipno zove Ofelijama – tijekom puta počnu otpadati na pojedinim točkama poput mjestašca s nekoliko kuća u kojem žive tri ženske osobe naglašenih tjelesnih atributa i konobe starog Berta koji će sve nahraniti i napojiti, njihova se odustajanja s jedne (površnije) strane mogu čitati kao motivirana udovoljavanju vlastitim željama i nagonima, a s druge kao ostajanja na mjestima na kojima su pronašli, ili im se čini da su pronašli, sami sebe, svoja mjesta pod suncem i svrhe vlastitih egzistencija.

Možda i oni, kao i pripovjedač po dospijeću u samostan pred kraj romana, vjeruju da su se vratili iskonu, da su se upravo na tim mjestima rodili i da baš na njima moraju živjeti i biti. Pripovjedačev doživljaj samostana i suočavanja s freskama kao duhovnim čistilištem i krajnjom točkom na putovanju do vlastite biti, pri čemu pripovjedač (u filmu Stola kojega glumi Ante Zlatko Stolica, uz Bezinovića i suscenarist filma) uz Roka ostaje do kraja kao njegov najodaniji sljedbenik i najveći „vjernik“, krajnji je element iznimno bitne duhovne dimenzije romana i filma, no u filmu je za razliku od proze, u kojoj pripovjedač gotovo doživljava apoteozu koja zbog njegova racionalizma i skepticizma ipak ne biva dosegnuta, taj doživljaj izostavljen.

Dok je roman dominantno introspektivno-duhovan, film je i zbog prirode medija uglavnom manifestno-događajan, a podigranost duhovne dimenzije u odnosu na roman može nagnati na zaključak da film (ceste) u određenim segmentima pati od nedostatka i zalihosti zbivanja. No tomu nije tako, u što se lako uvjeriti i pri ponovnim gledanjima, jer je Stola kao i pripovjedač u romanu lik koji vodi čitatelja i koji, slijedeći u manjoj mjeri eruditske ekskurse i ironiju, a u većoj cinična zapažanja romanesknoga pripovjedača, ritmičan narator, baš kao što su i zbivanja i epizode ritmično dramaturški komponirane.

Dokumentarističko zaleđe

Nakon kratkiša Kratki kratki izlet iz 2014, koji zbog ograničenja ponajprije funkcionira kao vježba na zadanu temu s fokusiranjem na najelementarnije idejne sastavnice Šoljanova djela, Bezinović i Stolica u Velikom Zlatnom Arenom za najbolji film nagrađenu dugom metru u nekim segmentima, ponajviše u likovima te njihovim naznačenim osobnostima i međuodnosima, šire i nadopisuju prozu, vrlo učinkovito realno nadograđujući nadrealnim, a konkretno apstraktnim, stvarajući film nerijetko impresivne atmosferičnosti koji u izvedbi mnogo duguje redateljevu dokumentarističkom zaleđu.

Bezinović je afirmirani autor niza nagrađivanih dokumentaraca poput Blokade, prikaza 35-dnevnog štrajka studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta u proljeće 2009. te nagrađivanoga Veruda – film o Bojanu, portreta problematičnog ali i senzibilnog mladića iz Pule. Dokumentarističko zaleđe razvidno je i u Kratkom izletu, od spretna križanja igranog i dokumentarnog, točnije umetanja igranog u dokumentarno tijekom prvih dvadesetak minuta koje se odigravaju na motovunskom festivalu, preko vizualne fakture i naizgled hladnih redateljskih postupaka u kojima je zamjetan utjecaj dokumentarizma, do činjenice da svi likovi osim Roka, kojega glumi Mladen Vujčić, nose imena ili nadimke glumaca / naturščika koji ih utjelovljuju, pa je Josip Visković filmski Viski, Željko Beljan je Žac, Iva Ivšić Iva, Martina Burulic dakako Martina, a Marko Aksentijević Aksa.

Osobito vrijedi izdvojiti sekvencu u kojoj se negdje u istarskoj nigdini na uzvisini neočekivano pojavljuje deset zvončara, u plesu s kojima će Žac pronaći smisao egzistencije, a koji se savršeno uklapaju u ambijent i tkivo filma. Njihov neobuzdani ples, animalna energija i konotacije atavističkih obreda s asocijacijama na poganstvo i čovjekovu divlju prirodu idealno funkcioniraju i kao nadrealni i kao prijeteći element, ali i kao okolina u kojoj netko može pronaći svoj mir.